Danas je dan krenuo jako usporeno, osjećala sam neke otpore (možda zato jer sam trebala napraviti stvari koje mi nisu baš poznate i drage)…

Jer ovo je opet ‘još jedan’ izlazak iz komfort zone i, iskreno, već mi je toga dosta jer mi se čini da sam se preselila u tu “vanjsku” zonu. 

Sjela sam raditi što treba, što ja mislim da treba i što mislim da drugi misle da treba. I pazi čuda – nije mi išlo ma koliko god se trudila. I onda sam rekla “ok, ne ide sada, očito ima razlog zašto imam blokadu i otpor pa ajmo biti u toj ne baš ugodnoj situaciji”. I dopustila sam si da mi bude neugodno, da se krivim što ne radim, da se uspoređujem i da osjećam svu težinu ‘moranja’, obaveza i očekivanja koje sam si (btw) sama zadala.

Nakon par minuta pacanja u tom stanju sjetila sam se da imam Arthetip kartice Ivane Nikolić koje sam jako dugo željela ali nisam imala prilike i vremena (diskutabilno) da ih proučim i uvedem u praksu. Ali nešto me je vuklo prema njima i poslušala sam taj nagon, uzela ih u ruke, proučavala i čitala. Radeći to osjetila sam da to što radim i što ću tek napraviti će imati velik utjecaj na mene, koristit će mi ali neće mi biti lako u procesu. Intuicijo moja najdraža!

Nakon nekog vremena opuštanja, istezanja i čitanja uputstva, razbacala sam kartice po podu i slušala što mi unutarnji glas govori bez obzira da li je to neka glupost, nešto konstruktivno ili destruktivno…samo sam slušala kao da je to netko drugi a ne ja.

I ubrzo su se pojavila pitanja koja su mi bila potrebna da dođem do onoga što mi trenutno uzrokuje otpore i blokade. S obzirom da sam već imala zatvorene oči neko vrijeme, odlučila sam tako nasumično odabrati jednu kartu i vidjeti što mi ima za reći. I, oh boy, did it say!

To je bila točno karta koja mi je trebala i objasnila što se u meni trenutno događa. Nije bilo ništa novo ali me je svejedno jako dirnulo. Znate onaj osjećaj kad znate za nešto već neko vrijeme ali onda se nešto dogodi i onda vam “sjedne” i dogodi se ‘Aha!’ trenutak?!

Moja karta je bila broj 52 Pomagač, okrenuta na stranu Sjene. Točno onako kako je trebalo.

Neću sada ulaziti u cijelu povijest svojih terapija, trauma i trigera (prvenstveno iz razloga što ne želim da se ovaj tekst pretvori u knjigu, bit će prilike i za to – tekst, ne knjigu) ali sjelo mi je “‘K’o budali šamar”. I dalo mi je odgovore na sva ona pitanja koje je onaj glas pitao i što ga je sve mučilo. 

Nakon toga sam imala potrebu tu svoju spoznaju pretvoriti u neki mali Art, nešto malo, jednostavno i praktično što će me podsjećati na te odgovore. Pa sam to i napravila…

Na kraju sam se osjećala lakše, nisam više osjećala da nešto “moram i trebam” nego sam dobila osjećaj slobode biranja i bivanja, autentičnosti i otkrivanja ali i slobodnu neznanja, nesavršenosti i ranjivosti. Prepoznala sam oba aspekta unutar sebe i prihvatila da sam to sve ja, da postoje stvari koje ne mogu mijenjati i izbrisati, stvari koje ne želim maknuti i stvari koje mogu, želim i budem mijenjala, napravila ili ostavila. Put još nije gotov…ja još nisam gotova. Scary i utješno u isto vrijeme – ludnica!

I sada kada ovo pišem shvaćam da se sve odvilo kako je trebalo jer da nije, ovog svega ne bi bilo. Možda sam samo pomogla sebi a možda sam pomogla i tebi ili nekom drugome koji čita ovaj tekst i pronalazi se u njemu. A možda je to i dalje moja maska Pomagača koja i dalje želi pomoći i drugima i sebi.
Ali ako mogu birati (a mogu!), tu masku gledam vrlo pozitivno jer stvarno vjerujem da pomaganjem drugima pomažemo i sebi. Ponekad se ta ravnoteža između davanja i primanja poremeti ali svrha koju ona nosi vrijedi truda.

Zato ću sada napraviti nešto baš zato što mi je neugodno i baš zato što me strah – zahvalit ću sebi! 

Hvala meni na svemu što sam prošla, što sam napravila dobro i što sam učinila loše, hvala što sam si uskraćivala i dopuštala stvari i iskustva, hvala što ne odustajem od sebe kada mi je teško i hvala što se volim i kada se naizgled ne volim, hvala što sam to sve ja!

Ali hvala i svima oko mene što mi omogućavaju refleksiju, što su savršeni trigeri za sva moja sranja i crne rupe, što dijelimo prostor, vrijeme i energiju i što, bez obzira na sve, i dalje smo tu, kakvi god da jesmo. 

Jer upravo ovdje i sada je moje mjesto. 

Jer upravo ovdje i sada je tvoje mjesto.

Ovdje i sada….i svakog trenutka biramo svoje mjesto. 

A kakvo će ono biti ovisi isključivo samo o nama.

I zato ne odustaj, pomogni sebi, pomogni drugome. Ako imaš, daj; ako nemaš, zatraži. Malo lijevo, malo desno, malo gore, malo dolje…

I sve će doći na svoje mjesto. 🙂

P.s. Uvrstit ću ove kartice i praksu u individualna savjetovanja tako da svi imamo priliku doći do uvida i svog “Aha!” trenutka. 🙂

Ivana je napravila stvarno predivnu stvar i objedinila puno toga što nam pomaže da si objasnimo i olakšamo naš put kako bi dobili odgovore na pitanja koja tražimo ili što god nam treba da budemo ono što stvarno istinski u dubini duše i jesmo. 💜