Dugo sam razmišljala ( i još uvijek nisam sigurna) da li bih se trebala skroz “ogoliti” ovako javno, na web stranici gdje svi mogu pročitati moje intimne misli i osjećaje….vidjeti cijelu mene – i dobro i loše. Ne znam… ne znam da li je to pametno, hrabro ili jednostavno ludo. Ne znam hoće li mi to pomoći ili možda odmoći. Ne znam hoće li to pomoći nekom drugom ili samo pričam u vjetar…sama sebi o sebi. Ne znam… ali evo, radim to pa neka bude kako treba biti.
Jer pretvarati se da je sve super, prikazivati “Instagram život” gdje je sve divno i svi su lijepi i zadovoljni – to jednostavno ne mogu, to nisam JA.
Od mene nećete čuti “10 savjeta za bolji život”, “7 super trikova”, “3 stvari koje moraš napraviti” i slična detaljna uputstva. I to iz vrlo jednostavnog razloga – jer ih ni ja ne znam.
Ono što mogu ponuditi je rame za plakanje ili glas za vikanje u duetu, ruke za zagrljaj ili izradu nečeg što se krije u tebi, uši za slušanje svega što te muči, noge za ples, pokret i hodanje. Mogu ponuditi razumijevanje, empatiju, iskrenost, osjećaje i otvoreno srce.
Ja sam ovdje i ovo radim jer želim istinu i puninu života – sa svim dijelovima. Želim živjeti (odnosno, trudim se živjeti) svoju svrhu, pronaći sebe i biti što više vjerna Sebi.
I želim pomoći i drugima koji to isto žele za sebe, da znaju da nisu sami i da nas ima još – izgubljenih, pronađenih, uspavanih, probuđenih, iscrpljenih, ranjenih, nesigurnih… Svatko korača svojim putem, u svom tempu, sa svojim željama i snovima, ranama i traumama, sa svojom karmom.
Govorit ću opet iz sebe i moje perspektive pa tko se prepozna, dobrodošao; tko ne, dobrodošao je i on na uvide drugačije od njegovih.
Imam(o) boljih i lošijih dana/tjedana, put nije ravan i dosadan, dapače, put je sve osim toga!
Ovih dana moj put je tmuran, nesiguran i jedino što sigurno znam je da zapravo ništa ne znam. Preispitujem se, tražim odgovore unutar i van sebe, sumnjam, molim i želim. Jer put koji sam izabrala nije onakav kakav sam mislila da će biti, potpuno me iznenadilo i to mi nije ugodno, put mi nije ugodan.
Prošla sam puno toga u kratkom vremenu, imam životnog iskustva koje nisam tražila ali sam eto, dobila i to me oblikovalo u osobu kakva sam danas… Ali danas, sada, to više ne osjećam. Ne znam tko sam i kamo idem. Znam što želim ali ne znam da li je to uopće dobro za mene, da li će me te želje odvesti bliže mom putu ili možda čak skrenuti još dalje od njega…Ne znam.
Postoji jedan govor koji je pretvoren u pjesmu koju slušam već preko 15 godina i u svakom trenutku svaka riječ je na mjestu, odzvanja u mom srcu i ušima, pogađa me iznova i to uvijek na drugačiji način i na neko novo mjesto…ali unatoč tome daje mi i neku utjehu i nadu.
Dijelim ju s vama i iskreno preporučam da ju poslušate, ne ušima nego srcem.
I eto me opet na još jednom račvanju puta, na još jednoj stepenici odluke i koraku kamo i u kojem smjeru krenuti, nastaviti ili odustati.
Poistovjećivala sam se sa pjesmom kada sam imala 22 i poistovjećujem se sada sa 38 i nekako se nadam da sam onaj “the most interesting 40-year-old” ali i isto tako, da ću i otkriti napokon tko sam. Ili je to možda rezervirano za onaj zadnji trenutak kada više nema vremena za traženje nego si upravo ono što si bio do sada i što jesi ovdje i sada. Ne znam…
Ajde da sada malo zastanem i pogledam unatrag i probam vidjeti neki uzorak, neku srebrnu nit koja me prati kroz cijeli put do sada…
Moji najbliži bi se složili oko nekoliko vrlina i mana koje imam i ja im vjerujem (iako ponekad ja ne vjerujem sebi za isto to). Ali ono što znam o sebi i što mi se provlaći kroz život je to da uvijek pomažem drugima. I to je istina, to radim jer me ispunjava i time mi daje neku svrhu i mir. Zato sam radila poslove koje sam radila i zato sam tu, u Element Artu gdje spajam sve što sam do sada naučila ali i dosta toga što sam osobno prošla.
Nije me začudilo kada sam danas izvukla karticu ‘Dobročinitelj’ jer njen opis mi je poznat u dušu – i Maska i Sjena.
“Motivira me potreba da pomažem drugima i pokrećem pozitivne promjene u svijetu.” – Maska
Ali svejedno zabolilo me kada sam okrenula Sjenu i pročitala ta pitanja.
“Žrtvujem li se prekomjereno za druge?” – Očito jer burnout nije došao sam zbog sebe.
“Vidim li u svom žrtvovanju samo svoju važnost?” – Uf, ovo boli, ovog me sram ako je istina. Ne znam...
“Zanemarujem li svoje potrebe žrtvujući se za druge?” – Pa ono, možda..ponekad..često…da.
Da, Masku živim ponosno i volim ju jer volim što ona predstavlja.
Ali Sjena…Sjena je tricky, pokazuje mi ono što mi nije baš drago, što me možda malo i plaši i čega se možda i sramim.
I kada nas tako nešto “dotakne”, bilo da nam izaziva pozitivne ili negativne osjećaje…to je ono gdje nas Put vodi. Tamo trebamo ići i upoznati taj dio sebe, shvatiti i prihvatiti zašto je to tu i gdje nas to vodi.
Zamolila sam opet da dobijem informaciju ili uputu na čemu da sada u ovom trenutku radim a da je to u skladu sa mojim željama ali i mojom Svrhom i Putem.
Izvukla sam ovu karticu – “Success is not final, failure is not fatal. It is the courage to continue that counts. “ (Uspjeh nije konačan, neuspjeh nije fatalan. Hrabrost da se nastavi je ono što se računa.)
Instantno sam znala što mi govori i koja je poruka iza poruke.
Toliko se fokusiramo na naš uspjeh i neuspjeh da ne vidimo što je sve potrebno za to.
Kada uspijemo – to je to, tu želimo biti i ostati i to nam je cilj.
Kada ne uspijemo – loše, želimo se što prije maknuti iz te pozicije jer cilj je upravo suprotan od ovoga.
Ali ono što zanemarujemo je zapravo put između neuspjeha i uspjeha – a to je 99% ukupnog Puta. Na toj trasi živimo, to je ono što nas definira i što nas mijenja – način kako dolazimo (i odlazimo).
I zato je to što “se računa / that counts”.
Biti hrabar kada je to najteže, kada ne znaš tko si i da li ćeš uspjeti ali svejedno ideš, slijediš svoje srce jer nema druge opcije za tebe, radiš na sebi i ne odustaješ bez obzira na uspone i padove…to je ono što se računa!
I dok sam razmišljala o toj kartici pogled mi je pao na drugu karticu i nekako sam dobila osjećaj da je i ona dio ove priče.
“You don’t have to be great to start, but you have to start to be great.” (Ne moraš biti sjajan da bi počeo, ali moraš početi da bi bio sjajan.)
Pročitavši to sve je sjelo na svoje mjesto.
Preispitujem se, odbacujem što mi ne treba i dodajem što mi treba, razvijam i mijenjam se… Da, nije sada idealno i bome sigurno nije ugodno ali idem…počinjem…imam hrabrosti nastaviti i suočiti se sa Sjenom.
I opet, ne znam gdje će me to odvesti i nemam odgovore (još!) na puno pitanja ali TU sam.
Možda za sada u mraku i nekim čudnim vodama ali kažu da “noć je najmračnija prije zore” pa eto… tu sam i čekam svitanje. Jer nisu svi dani sunčani i vedri, ponekad treba i kiše i mraka da se priroda odmori i obnovi.
Ok je ne biti ok.
I ponekad “fuck”, “teško mi je” i “ne znam” su sasvim prihvatljivi i dobrodošli.
Kao Sunce i Mjesec, dobro i loše, Maska i Sjena, dan i noć …u životu treba težiti balansu.
“If I could offer you only one tip for the future, sunscreen would be it.”
Mary Schmich
(Kad bih vam mogla ponuditi samo jedan savjet za budućnost, to bi bila krema za sunčanje.)